Crtice iz ostvarenog sna

KRONIKA PJESNIKINJE KOJA TO I NIJE: CRTICE IZ OSTVARENOG SNA

''Odjednom je utihnula. Ta Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića u kojoj sam provodila svoje studentske dane sa skriptama za Pravni fakultet i šarenim flomasterima pokušavala suhoparno gradivo obojiti i dati mu nešto svoje. Ta tišina je trajala nekoliko sekundi, ali u mojim mislima dovoljno dugo da je zapamtim. Bila je to tišina onog trenutka prije nego se ostvare snovi.

Divna Jasna, voditeljica knjižnice, najavila me riječima "pjesnikinja, koja to i nije", i u tom trenutku nešto je u mome srcu poskočilo. Dosad sam samo bila odvjetnica, koja to i nije, a sada odjednom imam neku novu ulogu kojoj (ne)pripadam. U toj milisekundi kockice su se krenule slagati i ja sam shvatila da nijedna od tih uloga nije moja, niti manje moja. Moj identitet nije riječ. Moj identitet je emocija. I tu emociju sam ponijela sa sobom na našu malu knjišku pozornicu, na kojoj me s prijateljskim osmijehom dočekala moja moderatorica Nastja Kulović, kako bismo zajedno predstavile moju zbirku poezije "Sebe sam čekala".

Već dvadeset i četiri sata u sjećanju vrtim film koji se potom odvio. Film za kojeg još uvijek kao da ne vjerujem da se dogodio meni. Prepuna knjižnica, i sve oči gledaju u mene. A ja sam odlučno došla sa stavom da nemam tremu. Sjetila sam se polaganja pravosudnog ispita, kad sam sebi za dozivanje hrabrosti rekla "ti ljudi tamo nisu tvoji profesori, to su tvoji kolege iz struke". Ovog puta sam pomislila "ovi ljudi su tu jer te vole i podržavaju". Otklonila sam tremu i s osmijehom ih pozdravila.

A onda je Nastja postavila prvo pitanje, koje se odnosilo na početke moga pisanja, i na jednu praznu knjigu koju sam kao dijete dobila na poklon od svoga tate fotografa, s kojom je sve počelo. Ta hrabra žena, odvjetnica, pjesnikinja, nazovimo je kojom god titulom želimo, odjednom je postala ona mala Katarina, od šest ili sedam godina, koliko je imala kada je ta sudbonosna knjiga došla u njene ruke. Ta mala Katarina je pogledala tu prepunu publiku i u njoj nije vidjela onog o kojem treba pričati. Ništa dramatično, moj tata je živ i zdrav, eno ga u Osijeku na Akademiji. Ali suza se našla u oku, jer sam u tom trenutku htjela da je ondje. Da čuje kako je tom jednom, tada vjerojatno beznačajnom gestom, promijenio tijek moga života. Bio je to trenutak u kojem sam odlučila da ću jednoga dana napisati svoju knjigu.

I tako me ta suza izdala i zaglavila mi u grlu, glas mi se zatresao i pomislila sam "bravo Katarina, čekali smo ovo samo cijeli život i sad ćeš početi plakati pred prepunom publikom". Ali, onda se dogodilo jedno malo čudo. Moja publika je moju "grešku", moju emociju, pozdravila pljeskom. Strah koji se uvukao u moje kosti zamijenilo je olakšanje. Kao da je taj pljesak do mene donio šapat nježnosti koji govori "na sigurnom si, samo budi ono što jesi".

Tad se ukazala jedna druga Katarina, okretna na jeziku, duhovita i britka. Ona Katarina koja sam postala kada sam prošle godine u travnju predala rukopis ove zbirke Nakladi Asia na natječaj. Hrabra, samopouzdana, koja svoje ožiljke i emocije nosi na dlanovima. Ona Katarina koja je cijelog života pisala, ali je postala spisateljica tek kad je osjetila poziv da svoje stihove podijeli sa svijetom. Ona Katarina koja se izborila za svoju slobodu, za život pod svojim uvjetima. Ona Katarina koju sam često kočila i ne pokazivala svijetu, da ne bude previše. Ona Katarina za koju mi je predugo vremena trebalo da shvatim da je taman. Skrojena po svojoj mjeri.

Ta Katarina se odlučila našaliti na račun svojih suza, ne jer ih se srami, nego upravo suprotno. Jer su te suze njena snaga. Jer su te suze tu iz ljubavi, a ljubav nam daje snagu za nezamislivo. Pa je i mama pustila pokoju suzu. Neke dijelove sebe sam naslijedila od njih, to je bilo jako uočljivo. Nisam baš sve dijelove sebe morala skrojiti, neke sam od njih posudila.

Teško je prenijeti dojmove večeri koju sam oduvijek sanjala, a jučer doživjela. Ima li ičeg strašnijeg od ostvarenja sna? Jer ako se ostvaruje san koji nas je cijeloga života gurao naprijed, što je iduće? Sreća pa svi oni koju su bili na promociji sada o meni znaju jednu zanimljivost – ja uvijek u životu napravim neki novi twist! Jučer sam si dopustila da upijem svaku sekundu, svaku riječ, svaki zagrljaj, svaki osmijeh, svaku suzu. Danas je već vrijeme za nove snove, jer je život prekratak i više nego ikad ga želim živjeti. Točno onakvog nesavršenog kakvim sam ga upisala u jednoj svojoj pjesmi. Onako savršenog kako ga je Nastja nazvala kad je tu pjesmu naglas pročitala.

Zato je jedno sigurno - ova će večer zauvijek biti moja sretna uspomena. Ona uspomena kojoj ću se vraćati kad budem usamljena, ili kad posumnjam u sebe. Ona uspomena na Katarinu koja se ogolila svijetu smijehom i suzama, i prihvatila da ne mora biti ni odvjetnica ni pjesnikinja, ali da je oduvijek bila i da će zauvijek biti – emocija.''

- Katarina Šarić